![]() |
||||||
![]() |
||||||
|
1992.
Najteža godina za Riblju čorbu. Živimo u vremenima kada je nemoguće moguće. Bora Đorđević i Oliver Mandić prvi i poslednji put zajedno, i to u Ribljoj čorbi, na albumu “Labudova pesma”. Odjekivali su naslovi u novinama: “Riblja čorba izbrisana sa jelovnika”, “Kraj jedne bajke”, “Razlaz u miru”, “Posle 14 godina rastanak”. Bora je tada mislio da Riblja čorba prestane sa radom i izjavljivao “Eto vidite da je moguće da se neko raziđe u miru i prijateljstvu”, aludirajući na tadašnju stvarnost koja nam je nudila suprotno. Onda smo se svi u bendu dogovorili da to bude kraj.
Da bi to Čorbino “zbogom publici” bilo zabeleženo, snimili smo par spotova, TV-nastupa sa Oliverom za nekoliko pesama: “Ja i moj brat vodimo rat” (jedna od Oliverovih pesama koja nije ušla u album), “Kad sam bio mlad” i “Amin”.
Privatna izdavačka firma Samy objavila je album “Labudova pesma”. Pošto je Oliver povukao svoje pesme, na ploči se nalazilo samo osam pesama. Tek 2001. godine na CD izdanju One Records-a ubačena je deveta pesma “Jebi ga” kao bonus. Kritika ovaj album ocenjuje podeljeno. “Ovo je zadnji Čorbin nastup” govorio je Bora dok smo svirali na Zaječarskoj gitarijadi, naravno bez Olivera Mandića. Publika je te reči prihvatala sa negodovanjem i zviždanjem. Bilo kako bilo, posle koncerta, navodno je došao “kraj” Riblje čorbe.
Bora se tih meseci stvarno osećao loše, što psihički što fizički, a onda je nešto prelomio u sebi i pozvao nas da nastavimo sa radom. “Sviraćemo i radićemo dok god budemo mogli da stojimo na nogama”, govorio je tih dana. Svirali smo u diskoteci u Crvenki, a to je ujedno bila i poslednja sviraka u 1992. godini.
|
|||||