Sto godina samoce
Osecam se setno a ti sa prvom jesenjom kisom lukavo, spretno i neprimetno u secanje se uvuces krisom
Onda oklop sa mene spadne budem neraspolozen i tuzan noci su kisovite, hladne ja bespomocan i razoruzan
Uneses u moju sobu tugu i tezgobu muke se ne okoncaju i prepustim se ocaju
Ne treba mi tamnica puna vlage i hladnoce moja je soba samica za sto godina samoce
Vidim da tapkam u mestu da je sve prazan hod srusena kula od karata na sprud nasukan brod